Upoznajte Ivonu Upoznajte Marinu
• Učitelj tjelesne kulture •
Moje pravo ime je Robert, a ono drugo Robi Bobi. Imam godina ko dva dvadesetogodišnjaka, no osjećam se kao onaj prvi. Mislim da sam manji dio života posvetio osmišljavanju sportsko rekreativnih programa za djecu i mlade i njegovanju zdravih stilova života, a još me očekuje veći dio života da te programe učinim još zanimljivijim i drugačijim, a kreativnost ispoljim do maksimuma.
Kad sam prije 24 godine krenuo sa trenerskom vizijom osmišljavanja različitih sportskih programa nisam ni slutio da ću biti sve mlađi kako vrijeme odmiče. „Športići“, dječja sportska škola moj su životni projekt, kroz čije je programe prošlo više od 20 tisuća djece od 2 do 12 godina. Vodeći se motom „IGROM KROZ SPORT“ i željom da dječje motoričke sposobnosti i znanja razvijem kroz kvalitetne i zanimljive sportske programe, pokušavam kod djece postići zainteresiranost, kreativnim, maštovitim i raznovrsnim oblicima tjelesnog vježbanja. U programima ne postoje strogo nametnuti sadržaji i aktivnosti koje mogu dovesti do osjećaja nesposobnosti ili zapostavljenosti, već se djeca osjećaju kompetentnima, kao što se vodi računa i o individualnosti svakog djeteta. I sada, nakon toliko godina rada ne ponestaje kreativnosti, motiviranosti i energije u ostvarivanju programa kinezioloških aktivnosti za djecu, u kojem je, osim što se podrazumijeva vladanje znanjima iz kineziologije, jednako važno biti pedagog, psiholog, a i animator. Ponekad i klaun.
O školi sam počeo razmišljati upisom u 1. razred područne osnovne škole za razliku od mojih dvadesetak kvartovskih prijatelja koji su bili upisani u centralni objekt. Svejedno, naučio sam da ustanovu zvana škola ne čine područne i centralne zgrade, već ljudi u njima.
Početak srednje škole isto je bio zanimljiv. Ekipa iz profesionalne orijentacije usmjeravala me ka tehničkoj školi, a ja završio u ekonomskoj. A na kraju put me odveo na Fakultet za fizičku kulturu. Tako da više nisam siguran jesam li težio prkosu ili drugačijosti. Mislim ipak da je ovo drugo jer sam sad u „Novoj školi“. Još jedan izazov u životu. Nakon suradnje sa bezbroj predškolskih i osnovnoškolskih ustanova vrijeme je za novu. Suradnju. Školu.
Sada sam tu gdje jesam, i dalje volim sve što vole mladi, godine ne brojim i osjećam se ko‘ prof. Baltazar. I da, i ja pamtim djetinjstvo i trčanje po zelenim livadama, boravak na igralištu od jutra do mraka i bakin domaći kruh i mlijeko.
BiGudNikadMrgud
